KOVAČIĆ, Ante

KOVAČIĆ, Ante (Antun), književnik (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854 — Stenjevec, danas dio Zagreba, 10. XII. 1889). U Zagrebu polazio učiteljsku školu i Nadbiskupsko sjemenište, koje je napustio 1876. nakon mature u Gornjogradskoj višoj gimnaziji. Pravni studij završio 1878, a doktorirao temeljem rigoroza 1887. Bio odvjetnički perovođa u J. Franka 1880, I. Banjavčića u Karlovcu 1881–86. te ponovo u Zagrebu u L. Šrama do 1889, kad odlazi u Glinu i otvara vlastitu pisarnicu (ispit za samostalnu advokaturu položio 1887). Sudjelovao 1877–78. u radu studentskoga društva i njegova istoimenoga almanaha Hrvatski dom, koji je napustio s ostalim članovima Stranke prava te 1880. pokrenuo almanah Hrvatska (urednik prve knjige). Surađivao također u periodicima Nada (1871), Bunjevačka i šokačka vila (1873–74), Hrvatska lipa (1875), Vienac (1875–79, 1882, 1884–88), Primorac (1876, 1878), Obzor (1877), Sloboda (1879–80, 1883–85), Hrvatska vila (1882), Svjetlo (1884), Balkan (1886) i Hrvatska (1886). Kao pristaša A. Starčevića svojemu je književno-publicističkomu radu dao ton i tendenciju pravaške ideologije, osobito na početku stvaranja, kad je i literarnu formu često podređivao utilitarnomu sadržaju i njegovoj recepciji. Izuzevši prvu pjesničku fazu, u kojoj uz povijesne (Car Bajazet, Gajbija) ima i intimno-ljubavnih pjesama (Moja romanca, Metamorfoza, Na razkrižju), satiričnim je tonom pisao isključivo o aktualnim hrvatskim prilikama (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu). Estetski mu je najuspjelije stihovano djelo 1880. anonimno objavljena travestija Smrt babe Čengićkinje, u osmercima i desetercima parodirani ep Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, u kojem s puno sarkazma i agresivnosti zamjera narodnjacima političko sluganstvo, nepoštenje i karijerizam, ali i ismijava vrijednost svojega kanonskoga predloška.Travestija je pisana pod jakim utjecajem Starčevićeve političke satire Pisma Magjarolacah, a neka su mjesta i doslovno citirana. Premda je književna povijest njegov pjesnički opus ili zaobilazila ili ga držala estetski manje vrijednim sažetkom proznoga, što u svojem najuspjelijem dijelu (satira, parodija) postupno gubi i aktualnost, u novije se doba upozorava na potrebu za njegovom cjelovitijom analizom i prevrjednovanjem (M. Šicel, 1985, P. Pavličić). Starčevićanske poetičke značajke (izraz, ritam, stih) nasljeduje i u feljtonima, posebno onima Iz Bombaja (Sloboda, 1879–80, 1884), u kojima se obračunavao s istaknutim osobama i političkim protivnicima (J. J. Strossmayer, F. Rački, Đ. Daničić, Nijemci, mađaroni). Nakon što se 1878. zbog invektivnih feljtona sukobio s R. Jorgovanićem, 1879. zamjerio se i do tada naklonjenu uredniku Vienca A. Šenoi, koji mu je odbio tiskati humoresku Bježi-hajka (Sloboda, 1880, 43–53); među njima se razvila polemika u kojoj je Šenou narodnjaka napadao isključivo iz političkih razloga. Političkih i ideoloških obračuna nije se odrekao ni u pripovijetkama, literarno ostvarenima u spoju realizma i romantizma: u putopisnoj Ljubljanskoj katastrofi (almanah Hrvatski dom, 1877; samostalno 1904), koja se može iščitavati i kao parodija Šenoina Karanfila s pjesnikova groba, piše protiv Nijemaca zauzimljući se za slogu Hrvata i Slovenaca; u Ladanjskoj sekti (Hrvatska, 1880) satirično opisuje pogrješno razumijevanje ideja socijalizma i darvinizma u zagorskom selu, a u Seoskom učitelju (Hrvatska, 1880) pozitivno prikazuje učitelja koji ne želeći poučavati na njemačkom napušta gimnazijsko namještenje i odlazi raditi na selo. I u romanesknom opusu iskazuje »stekliški« radikalizam (K. Nemec, 1998). Iznimka je Baruničina ljubav (Vienac, 1877, 34–51; samostalno 1878), pisana u duhu trivijalnoga romantizma s vidljivim odmakom od eksplicitnoga političkoga, ali i svakoga drugoga kritičkoga problematiziranja društvenih odnosa; fabula je izrazito akcijska, puna intriga, snova i slutnje na zlo, no za razliku od ostalih Kovačićevih romana, tragičnost završetka (Sofija Grefštein zavodi davno napuštenoga sina, koji se stoga ubija) umanjena je u donekle katarzičnom epilogu (Sofija kao redovnica u samostanu okajava svoj grijeh). U Fiškalu (1882), romanu o seoskom mladiću koji postaje bezobzirnim odvjetnikom, karikaturalno slika građanstvo i aristokraciju, izruguje Nijemce i ilirce, iako su još česti elementi niže romantičarske poetike (fatalne žene kao pokretači radnje, spletke, trovanja). Vrhunac društvene kritike i pravaške satire nedovršeni je roman Među žabari (Balkan, 1886, 1–10; samostalno 1951), groteskni prikaz malograđanske okoline Žablje Lokve, zapravo Karlovca, stanovnici kojega su, među njima i pripadnici Kovačićeve stranke, u strahu od javnoga prepoznavanja spriječili objavljivanje nakon desetoga nastavka. Posljednje pak djelo, roman U registraturi, u zadnjim je nastavcima u Viencu (1888, 2–52) zbog izrazito negativne kritike Katoličkoga lista i zahtjeva za prekidanjem objavljivanja urednički znatno izmijenjen i kraćen. K. je uzalud odgovarao da je »udarena preuzka i pretjesnogrudna granica novelistici i romanu«. Književna vrijednost najboljega hrvatskoga romana realizma i XIX. st. prepoznata je na poč. XX. st. u kritičkim studijama I. Krnica i M. Marjanovića, a samostalno je tiskan 1911. Središnja realistična fabularna okosnica, životni put Ivice Kičmanovića (Bildungsroman), s jasnim autobiografskim elementima, izmjenjuje se s nizom fantastičnih i trivijalnih epizoda vezanih uglavnom uz lik fatalne žene i hajdučice Laure. Temeljen na oprjeci sela i grada i galeriji likova iz različitih društvenih slojeva, roman je i svojevrsna slika hrvatskoga društva XIX. st. (socijalni roman). Tipološku kompleksnost te sadržajnu netipičnost prati složena kompozicijska shema, koja se, iznevjerivši logiku vremena i prostora, potpuno odmaknula od homogenoga pripovjednoga diskursa svojega doba, no njezina se negdašnja »kaotičnost« (danas) iščitava kao modernizam i odraz autorova shvaćanja svijeta, kojim vlada kob. Vrijednost djela očituje se i u jezičnoj sastavnici, mjestimice s »odlikama najstilskije hrvatske proze« (A. G. Matoš, 1910), u kojoj pretežu ironija, sarkazam, groteska i hiperbola; izbjegnuvši dotadašnju praksu građenja književnoga jezika na usmenoj predaji, K. uvodi pučki govor (štokavština leksički i sintaktički obogaćena kajkavštinom), sa snažnim obilježjima iskustva i vremena u kojem je živio. Još je uvijek nejasan slučaj romana Demagog, o dvama naraštajima svećenika, koji je K., uzevši predujam od 200 forinta, trebao napisati za MH. Najvjerojatnije ga ipak nije ni počeo pisati, nego je mjesto njega započeo Crvenkapu, humoristični roman iz đačkoga života, dio kojega je prvi put, uz ostale neobjavljene radove (nedovršene drame Literatova obitelj i Ljudevit Posavski, osnova drame Ivan Krčki, ep Petar Keglević, pjesme), tiskan u Građi za povijest književnosti hrvatske (1939, 14). Književno se profilirajući u doba realizma, K. je u svojim žanrovsko-tematski raznovrsnim i kompozicijski inovativnim djelima baštinio i druga poetička načela, osobito romantizma i naturalizma, te tako stvarao novi smjer i kvalitetu hrvatske književnosti koji ga čine njezinom bitnom sastavnicom. Pjesmama i prozom zastupljen je u antologijama Obasjani svjetionik (Zagreb 1990), Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998), Antologija hrvatskog humora (Zagreb 1999), Antologija – 111 – hrvatskoga pjesništva od XIII. do XXI. stoljeća (Poljica 2006) i Svit se konča (Poljica 2007), prevođen na talijanski, francuski, njemački, ruski, mađarski, češki, slovački, makedonski, slovenski te na esperanto. Književna ostavština čuva mu se u NSK (sign. R 4025). Potpisivao se šiframa i pseudonimima A. K., Antun K…čić, Aristofan, K., K. K. — Kovačićev život i književno djelovanje nadahnuće su različitim umjetničkim ostvarenjima: u povodu njegove smrti E. Kumičić napisao je pripovijetku Crn Božić (Hrvatska, 1889; Zagreb 1902), a prepoznatljiv je i u tragičnom liku hrvatskoga književnika Radmilovića iz istoimenoga romana K. Š. Gjalskoga; prema predlošcima romana J. Marušić snimio je TV serijale Fiškal (1970) i U registraturi (1974), a M. Marjanović sastavio dramu Sudbina Ivice Zgubidana (Zaprešić 2004). U Mariji Gorici postavljeno mu je poprsje (V. Radauš, 1974), u Zaprešiću brončani spomenik (J. Žaja, 1986), a u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU portret u ulju (Sonja Kovačić-Tajčević). O njem su nekoliko puta održani prigodni skupovi, a u povodu 150. obljetnice rođenja u Zaprešiću 2005. znanstveni skup.