ŠENOA, August

ŠENOA, August, književnik (Zagreb, 14. XI. 1838 — Zagreb, 13. XII. 1881). Potomak ponijemčene obitelji češkoga podrijetla. Nakon prvoga razreda u Pečuhu 1850, gimnaziju završio 1857. u Zagrebu, gdje su mu profesori bili V. Babukić, A. Mažuranić, M. Mesić i A. Veber Tkalčević, što se pokazalo presudnim za njegovu nacionalnu svijest. Te godine upisao zagrebačku Pravoslovnu akademiju, a nakon godine studija medicine u Beču (1858), uza stipendiju J. J. Strossmayera pravo nastavio studirati u Pragu, apsolviravši 1861. Od 1865. u Beču, a od travnja 1866. u Zagrebu, gdje je djelovao u redakciji Pozora do 1867. Iduće je godine imenovan gradskim bilježnikom, a 1871. velikim gradskim bilježnikom; ujedno 1868–70. bio umjetnički ravnatelj HNK, potom njegov dramaturg do 1873, kad postaje gradskim senatorom. Potpredsjednik MH 1877–81, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora te počasni građanin Zagreba (1881). — Iako je prvu pjesmu, prigodnicu o smrti školskoga kolege Suze nad grobom nezaboravnog prijatelja…, objavio kao gimnazijalac 1855. u Narodnoj tiskarnici Lj. Gaja, a poslije se okušao u gotovo svim drugim književnim vrstama, afirmirao se u novinarstvu postapsolutističkim društveno-političkim analizama, zapravo feljtonističkim zapiscima iz Praga u Pozoru 1862–63; među poznatijima su Pražki listovi te nepotpisana satirična novela Vječni Žid u Zagrebu ili Tri dana tuge i nevolje (1862, 250–251, 257, 259–260; 1863, 33–38), u kojoj preko lika lutalice Ahasvera donosi pregled nekoliko političkih razdoblja od 1845. Idućih će godina njegovi članci dobiti odlike pravih feljtona, koje je pod naslovom Zagrebulje objavljivao u Pozoru (kao Petrica Kerempuh; 1866–67) i Viencu (1877, 1879–80), angažirano i duhovito donoseći kroz domoljublje i zagrebačku svakidašnjicu kritiku onodobnoga građanskoga društva. Literarne značajke koje je u njima razvijao, i koje će puninu dobiti u pravim književnim djelima, sažeo je u programatskom članku Naša književnost (Glasonoša, 1865, 1). U njem, na preporodnim zasadama, kao bitno navodi tijesnu povezanost književnosti s narodom, odn. zamisao da književnost treba služiti nacionalnomu i socijalnomu osvješćivanju i razvoju naroda, a da pritom, iako poučna i zabavna, ne žrtvuje svoju umjetničku narav. Svoj literarni program proveo je dosljedno, stvorivši poetiku u kojoj su se i u temi i u obradbi prepletali nacionalnoromantistički i prosvjetiteljski idealizam te društvenokritički realizam. Tako u pripovijetkama – koje je, izuzevši Turopoljski top (Glasonoša, 1865), objavljivao u Viencu (Prijan Lovro i Liepa Anka, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karamfil sa pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880), a potom su uvrštene u Sabrane pripoviesti (1910–1920) – pojedinim životnim pričama i sudbinama šire tematizira gradski i seoski život u doba propadanja plemstva, raslojavanja sela i stvaranja građanskoga društva. Ključna je među njima Prijan Lovro, u kojoj temom seoskoga mladića koji nastoji napredovati u društvu u hrvatsku književnost uvodi lik neshvaćenoga intelektualca, u čem će ga nasljedovati A. Kovačić, K. Š. Gjalski, M. Nehajev i M. Krleža. Suvremeni život tema je i nekih njegovih romana (Mladi gospodin, 1875; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881 – osim Prosjaka Luke također tiskani u Viencu i Sabranim pripoviestima 1883–1900), no središnji su dio romanesknoga i cjelokupnoga opusa povijesni romani (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877 – objavljeni u Viencu i Sabranim spisima 1876–1878 – Diogenes, 1878; Kletva, Narodne novine, 1880–81), pisani po uzoru na W. Scotta (sam ih je uglavnom nazivao »pripoviestima«). U njima se u historicističkom i empirističkom duhu svojega doba nastojao što vjernije držati povijesnih događaja (nerijetko donoseći iscrpan popis literature i vrela kojima se služio), a i u fikcionalnim je odmacima postignuo sklad sa zbiljom, i povijesnom i onodobnom. Fikcionalni je sloj – pun odlika niže romantičarske poetike (nagli i nemotivirani obrati, fatalne žene i intriganti kao pokretači radnje, spletke, trovanja, idealni krajolici) – umetao u povijesni, pri čem je subjektivizam, kao i u drugim djelima, glavno poetološko načelo inače vješto i zanimljivo fabuliranih situacija. Ponajčešće se među tim romanima ističu Zlatarovo zlato (o sukobu građana zagrebačkoga Gradeca s gospodarima Medvedgrada) kao prvi hrvatski estetski relevantan roman (K. Nemec), Seljačka buna (o sukobu seljaka i feudalaca u Hrvatskom zagorju te u Štajerskoj i Kranjskoj 1573) kao jedan od najboljih romana XIX. st., koji se najviše oslanjao na povijesne izvore i znatno pridonio popularizaciji toga događaja, prekinuvši u hrvatskoj historiografiji i književnosti navadu dominantnoga bavljenja plemstvom, te Kletva (o sukobu građanskoga Gradeca i biskupskoga Kaptola u XIV. st.) kao posljednji, narativno i kompozicijski najsloženiji roman, koji je dovršio J. E. Tomić. Roman Čuvaj se senjske ruke tematizira pak borbu uskoka i Mlečana na poč. XVII. st., a Diogenes sukob stanovnika Gradeca i feudalaca potkraj XVIII. st. Likovi u njegovim djelima potječu iz svih društvenih slojeva i uglavnom su dionici događaja koje opisuje, a istaknutijim je povijesnim osobama najčešće dodjeljivao sporedne uloge. Iako nije napustio poetiku tipskoga karakteriziranja, mnogi su od njih, pa i oni izmišljeni, socijalno i psihološki uvjerljivo ocrtani.Pritom su mu snažna stilska obilježja unutarnji monolog i, osobito, dijalog, koji je poslužio i za razvijanje ili dinamiziranje radnje, često s dramatskim odlikama. Upravo stoga neka su mu djela dramatizirana, među ostalima Diogenes (S. Miletić, 1887; A. Benešić, 1903; I. Ivanac, 1969), Zlatarovo zlato (M. Dežman, 1901; S. Mihalić, 1934; V. Rabadan, 1944), Kletva (Marija Jurić Zagorka, 1914; N. Škrabe, 1995), Čuvaj se senjske ruke (Đ. Prejac, 1915; T. Strozzi, 1931), Prosjak Luka (Strozzi, 1938). Unutar monološko-dijaloških sekvencija likove je pokušao karakterizirati i govorom, no govorni jezik koji je uveo nije dopuštao veće stilske odmake, te su mu neke stranice estetski manje uspjele. Lirske pjesme različite tematike (ljubavne, pejzažne, misaone) i žanra (himne, balade, elegije, epigrami, prigodnice) uglavnom su mu impersonalne, bez u cijelosti prenesene emocije doživljenoga, no stih im je okretan i melodičan, udaljen od mažuranićevske formule i preradovićevske patetike (I. Frangeš, 1975), pa su mnoge od njih uglazbljene (O ti dušo! iz ciklusa Posavke, objavljena u Glasonoši 1865; Zagrebu, Ribareva Jana kao Lijepa Jana, Budi svoj!, objavljene u Viencu 1873–74); Hrvatsku pjesmu (Vienac, 1873, 36) pod naslovom Glasna jasna (danas poznatija kao Živila Hrvatska) uglazbio je pak I. Zajc, koji je na njegovu pjesmu Dolazak Hrvata (Obzor, 1875, 11) skladao istoimenu kantatu, a posvetio mu je i nadgrobnicu. Uspjelije su mu lirsko-epske i osobito epske pjesme – povjestice, svojevrsne pjesničke inačice povijesnih romana ili pučke predaje, svrha kojih je također pouka o životu i rodoljublju; veličao je u njima slobodu (Propast Venecije. Vienac, 1876, 20; Mile Gojslavica. Vienac, 1877, 13), upozoravao na opasnosti nesloge (Smrt Petra Svačića. Vienac, 1877, 1), osuđivao praznovjerje, sebičnost i naivnost (Kugina kuća, Kameni svatovi, obje Vienac, 1869, 5, 19), katkad i vrlo duhovito (Postolar i vrag. Naše gore list, 1863, 13). Pisao ih je uglavnom u desetercu, a služio se i drugim metrom, osobito jampskim jedanaestercem, afirmiravši ga u hrvatskoj književnosti (M. Tomasović). Okušao se i u kajkavskim stihovima, uglavnom prigodnicama (I. Kostrenčiću, T. Smičiklasu, I. K. Tkalčiću), a među uspjelima mu je satirična napitnica Čudnovita dveh kaputov zmešarija, s uvodnim stihovima na latinskom, koju je pod pseudonimom Onofrius Kopriva tiskao samostalno 1874. Napisao je i komediju Ljubica (Pozor, 1866, 156–161, 163–168), u kojoj se s iskustvom nepristranoga i beskompromisnoga kazališnoga kritičara (oko 800 osvrta) pokušao držati onoga što je zacrtao u svojem drugom programatskom eseju, O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866, 242–245, 247, 250, 253–254, 256). U njem je od kazališta tražio isto što i od književnosti – estetiku i realizam, promicane ponajprije preko francuskih i slavenskih djela – no posljedično bez istoga utjecaja. Ljubica je uprizorena 1868, ali je zbog loših kritika, osobito I. Perkovca, ubrzo skinuta s repertoara HNK. Iako je temom (o ostarjeloj spletkarici i lihvarki, zaljubljenoj u mladoga pjesnika) i likovima na pozicijama realističke poetike, nedostaje joj čvršći dramaturški okvir i nije posve lišena klišejiziranih rješenja, a nepopularnosti je pridonijela i činjenica da se mnogi nisu mogli nositi s njezinom preoštrom satirom i aluzijama na zagrebački društveni život. Ne mogavši u potpunosti ostvariti svoje programske zamisli, neuspjeh je doživio i kao umjetnički ravnatelj HNK; koncepcijski je rehabilitiran za Miletićeve i intendanture J. Benešića, a autorski 1964, izvedbom Ljubice u režiji B. Violića (D. Jelčić, 1995). Kao dramaturg sam je prevodio kazališna djela te pokrenuo i uređivao prvi hrvatski kazališni časopis Hrvatski repertoar (četiri sveska 1872–73). Objavio je i dva ulomka tragedije Slavka, o povijesti Polapskih Slavena (Dragoljub, 1867, 45; Vienac, 1874, 6–7), a 1880. započeo je pisati dnevničke zapiske (Moji zapisi), dijelovi kojih su pod naslovom Iz dnevnika objavljeni u Savremeniku 1911 (br. 7) i Sabranim djelima 1931–1934, a cjelovita inačica u Građi za povijest književnosti hrvatske 1950 (knj. 19). Hrvatsku književnost snažno je obilježio i kao urednik Vienca (1874–81), najutjecajnijega književnoga časopisa u XIX. st., u kojem je, osim objavljivanja vlastitih glavnih djela, afirmirao književna imena poput A. Harambašića i I. Vojnovića. Pritom ipak nije mogao otkloniti sukobe i polemike, ponajprije s mlađim naraštajem pisaca, osobito iz pravaškoga kruga, potencirane činjenicom što je Šenoa pristajao uz narodnjake. Jedna je od poznatijih polemika ona s Kovačićem 1880 (Sloboda, Vienac), koja je dovela do potpunoga otklona pravaških pisaca od Vienca i pokretanja pravaških književnih listova (Hrvatska vila, Balkan). Druga djela i mnogobrojne prijevode (s njemačkoga, francuskoga, talijanskoga, engleskoga i slavenskih jezika te s hrvatskoga na češki i njemački) objavljivao je i u periodicima Národní listy (Prag 1861–63), Naše gore list (1861–65), Hlas (Prag 1862–63), Leptir (1862), Osvěta (Prag 1862), Slavonac (1863–64), Zlatá Praha (1864), Slavische Blätter (Beč 1865–66, također urednik svih rubrika), Österreichische Revue (Beč 1866), Agramer Zeitung (1867), Dragoljub (1867–68), Obzor (1873, 1875, 1880), Smilje (1874, 1876) i Danica (kalendar, 1875, 1880). Autor je i prvih hrvatskih modernih antologija: Vienca izabranih pjesama hrvatskih i srbskih, koji je, priređen za Svjetsku izložbu u Beču 1873, tiskan kao bibliofilsko izdanje u zagrebačkoj tiskari D. Albrechta, te Antologije pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (Zagreb 1876, MH), s ovećom uvodnom raspravom O poetici, pisanoj po uzoru na R. Gottschalla (tiskano i kao p. o. 1876). Svojim je djelima kodificirao skladnu pripovjednu shemu te, u nastojanju za još jednom nacionalnom poveznicom, urbani gradski govor (štokavština leksički i sintaktički obogaćena kajkavštinom), sa snažnim nasljedovanjem pučkoga, u čem mu je uzor bio M. Pavlinović, kojemu je posvetio izdanje Seljačke bune u Sabranim spisima. Kroz dominantne i prepoznatljive tematske krugove, Hrvatsku i Zagreb, izložio je svoj svijet humanizma i patriotizma, stvorivši velik opus, proznim dijelom kojega je postavio zaglavni kamen u razvoju novije hrvatske književnosti, a zbog jednostavna i zanimljiva načina kojim je to učinio, kojim je afirmirao roman kao žanr i stvorio čitateljsku publiku, bio je glavna osobnost epohe u kojoj je stvarao, u povijesti hrvatske književnosti poslije nazvane Šenoino doba (1860–81). Često je objavljivao nepotpisane priloge ili se potpisivao i kao Veljko Rabačević, Milutin, A. Š., A. III., M. L., Š., iznimno i mnogim drugim šiframa. Zastupljen je, među ostalim, u izborima Hrvatska antologija (1892), Antologija novije hrvatske lirike (1934), 42 (1942), Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća (1960), Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas (1970), Hrvatski putopisi (1996), Kip domovine (1996), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Antologija hrvatske dječje poezije (2007), svi objavljeni u Zagrebu, Glasoviti hrvatski govori (Split 2008), prevođen na mnoge jezike, na njemački, češki, poljski i francuski za života. Uz mnogobrojne kazališne, radijske i TV adaptacije, neka su mu djela adaptirana i za strip: Čuvaj se senjske ruke (A. Kinert, Pokret, 1944–45, Zagreb 2012; A. Maurović, Plavi vjesnik, 1962–63; J. Pavlovič Lobačev, Zagreb—Senj 2011), Zlatarovo zlato (Maurović, Oko, 1935–36, Osijek 2005; R. D. Devlić, Večernji list, 1989–90, Bizovac 2012; kao Zlatarevo zlato J. Radilović, 1953, nedovršeno; Ž. Lordanić, Modra lasta, 1983–84), Seljačka buna (Radilović, 1953, nedovršeno; Lordanić, Zagreb 2013) te Branka (Lordanić, Modra lasta, 1991; sa Zlatarevim zlatom i Seljačkom bunom Zagreb 2009). Karamfil sa pjesnikova groba predložak je Kovačićevoj parodiji Ljubljanska katastrofa (almanah Hrvatski dom, 1877), Diogenes drami Hrvatski Diogenes M. Begovića (1928), Vječni Žid u Zagrebu istoimenoj glazbeno-scenskoj burleski N. Hercigonje (1942), Seljačka buna rock-operi Gubec-beg K. Metikoša, M. Prohaske i I. Krajača (1975), a njegov život i djela mnogim aluzijama i citatima u Matoševu opusu, književnomu kabaretu Zagrebulje zagrobne B. Senkera (Republika, 1996, 11/12) te dokumentarno-igranim filmovima Poglavlja iz života Augusta Šenoe (RTV Zagreb, 1981, R. Sremec, Jelčić i N. Fabrio), August Šenoa (HTV, 1993, L. Marotti), August i Slavica (KUD Mičevec, 2014, Ana Katulić). Spomenik mu je izradila Marija Ujević Galetović (Zagreb, Vlaška ul., 1987), poprsja I. Rendić (Zagreb, park Zrinjevac, 1914; nadgrobni spomenik, 1889), E. Bohutinsky (Zagreb, Opatička ul., kbr. 22, 1938), Š. Klaić (Jablanovec, 1982), Z. Brkić (Zagreb, Selska cesta, kbr. 95, 1994), ploču s reljefnim likom R. Valdec (Zagreb, Mesnička ul., kbr. 34, 1902), a medalje D. Mataušić (1988, te godine i zlatnik i srebrnjak) i Ž. Janeš (1991). Portret mu je izradio V. Bukovac (1907; jedan je od likova i na njegovoj kompoziciji Razvitak hrvatske kulture, HDA, 1913), više crteža s motivima iz njegova života V. Kirin, koji je, uz J. Vaništu, Lj. Ivančića, Maurovića i Z. Grbešića, autor naslovnica i ilustracija u njegovim djelima, a skulpturu u bronci Zlatarovo zlato, koja prikazuje Doru Krupićevu s ključem grada i cehovskom škrinjom u rukama, I. Kerdić (Zagreb, Kamenita vrata, 1929). Lik mu je i na poštanskoj marki SFRJ (1981). U Zagrebu su održane izložbe u povodu stogodišnjice njegova rođenja (1938) i smrti (1981, sa znanstvenim skupom), 2001. izložba Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište (potom i u drugim hrvatskim gradovima), a 1999. MH utemeljila je Nagradu za književnost i umjetnost »August Šenoa«. Rukopisna ostavština i nekoliko njegovih crteža (tuš, olovka) u posjedu je obitelji, dio se čuva u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU, dio u NSK, a numizmatička zbirka u Arheološkom muzeju u Zagrebu (izložba Šenoino blago 2013–14).